Genetic specificity of magnesium nutrition in sunflower

Abstract

Magnesium content was analyzed in five of the most grown sunflower hybrids in Serbia, as well as in different populations of wild sunflower species: Helianthus agrophyllus (5), Helianthus annuus (4), Helianthus neglectus (3), Helianthus petiolaris (5), Helianthus tuberosus (5). Magnesium content in the populations of wild sunflower species ranged from 317 to 824 mg/100 g DW. The highest magnesium content was found in Helianthus petiolaris and the lowest in Helianthus tuberosus. Different populations within each species differed significantly in magnesium content. The highest variation coefficient was found in Helianthus tuberosus and the lowest in Helianthus petiolaris. Magnesium concentration in hybrids was significantly different as well, and in two years it was in average between 575 and 813 mg/g DW. The results suggest that genetic variability between magnesium concentrations in wild species and hybrids of sunflower is very high. This should be taken into consideration when requirements for mineral nutrition are analyzed, as well as when wild species are included in breeding programs.

U cilju proučavanja genetske specifičnosti ishrane suncokreta magnezijumom ispitan je sadržaj magnezijuma u pet najrasprostranjenijih hibrida suncokreta u Srbiji i u različitim populacijama divljih vrsta suncokreta poreklom iz Severne Amerike: Heliahnthus neglectus (3), Helianthus petiolaris (5), Helianthus agrophylus (5) Helinathus tuberosum (5) i Helinathus annuus (5). Sadržaj magnezijuma u ispitivanim divljim vrstama suncokreta kretao se u širokim granicama od 317 do 824 mg/100 g suve materije. Najveći je bio sadržaj magnezijuma kod ispitivanih populacija Helianthus petiolaris, u proseku 741, a najmanji kod Helinathus tuberosum, 330 mg/1000 g suve materije. U okviru divljih vrsta ispitivane populacije su se takođe statistički značajno razlikovale u sadržaju magnezijuma. Najveći koeficijent varijacije utvrđen je kod Helianthus tuberosus a najmanji kod Helianthus petiolaris. Sadržaj magnezijuma se i u ispitivanim hibridima suncokreta značajno razlikovao i za dve godine ispitivanja se u proseku kretao od 575 do 813 mg/100 g suve materije. Na osnovu dobijenih rezultata može se zaključiti da je genetska varijabilnost sadržaja magnezijuma u divljim vrstama i njihovim populacijama kao i u gajenim hibridima suncokreta veoma izražena, što treba imati u vidu pri njihovom obezbeđenju ovim elementom, kao i pri korišćenju divljih vrsta u oplemenjivačkom procesu.